Mladen Ilić
18. 05. 2025.
Jedan od poslednjih izvođača koji se pridrućio našoj etiketi je niški kantautor Nikola Ćirić. Njegov projekat Mrak, predstavio se nedavno i beogradskoj publici u oslobođenom SKC-u, a mi smo, upravo povodom objavljivanja njegovog prvenca porazgovarali o motivima, mraku, stvaranju i Nišu.
Kada sam prvi put slušao material koji nam je Nikola poslao pomislio sam na Bon Ivera. Na prvu loptu to je bilo zbog odjekujućeg glavnog vokala, i “chantova” pratećih vokala. Na drugu, ili sad već pedeset drugu loptu ima i tematskih sličnosti.
Ipak, glupo je odmah bacati poređenja sa stranim izvođačima (što sam ja, pomalo nepristojno, uradio čim sam upoznao Nikolu), tako da u ostatku teksta poslušajte Nikolu o motivima, uticajima i nadanjima koji stoje iza ovog projekta.
Na pitanje o uticajima i umetnicima koji su možda doprineli soničnoj slici njegovog prvog EP-a, Nikola odgovara da nije bio preokupiran slušanjem muzike, dok su se „te pesme same pisale”.
„To je bio jedan deo vremena kada su mi se dešavale nove stvari, one koje te teraju da rasmisliš o sebi i povučeš se na neko vreme. To je za mene bilo kretanje napred, dok ne slomim sećanje“, opisuje on i dodaje da se ne radi o zaboravljanju već o gledanju u prošlost sa veće udaljenosti.
„Sada sam zabeležio to na papiru i sonično, ne nosim to“, pojašnjava Nikola
On ističe da mu je slušanje različitih žanrova donelo mogućnost kretanja na većem planu, ali naglašava da ga u stvaranju vodi doživljaj, iskustvo, inspiracija, rad i ljubav.
Ipak, daje i odgovor na prvobitno pitanje – „Slušao sam najviše Bohemiju, Đorđa Miljenovića, KKN, Mašta Bašta, Mayan Factor, John Frusciante, Tamino“.
Upečatljiv aspekat ovog celog projekta je činjenica da se pored glavnog singla i sam pojekat zove Mrak.
Na pitanje „zašto mrak”, Nikola poetično odgovara da je mrak njegov dom, a muzika boje koje u njemu žive.
„Mrak je bilo jedino mesto gde je sve bilo mirno i nisi mogao da vidiš ispred sebe. Malo ljudi bi sedelo ovde. Izabran sam od samog sebe. Pređeš preko straha u ovoj tišini i upoznaš osobu koja ovde sedi. Jedino u mraku sam upoznao obe strane”, pojašnjava on i dodaje da pesme sa EP-a imaju „jače boje” kada se slušaju u mraku.
Kako kaže, bilo je prirodno da se album nazove „Mrak“.
„Pesma Mrak sa EP-a je zaokružila priču pa je kasnije EP imao logičan ishod da se nazove Mrak“, kaže Nikola.
Govoreći o procesu rada na svom prvom solo izdanju Nikola napominje da mu je taj proces bio potpuno nov, te da je predstavljao i „otkrivanje sebe kao solo artista“.
„Prvi put sam radio pesme sam i prilično san. Nisam bio svestan šta se desilo kada gitara stane da svira. Kliknem na “play” da čujem šta sam odsvirao i otpevao kasnije. I tako svaka pesma. Imao sam osećaj da se same pišu i to mi je bilo magično. „Mislim da će uvek i biti", opisuje niški kantautor. „Tada se sve umiri i bude tiho, nisam nigde ali sam svugde. Tada doživljavam sebe i gde se nalazim tom trenutku. Toliko sam udaljen i mogu da biram kako se osećam prema sebi“.
Najduži deo procesa, tvrdi Nikola, bio je tehnički, kada je trebalo snimiti sve što je zabeleženo.
„Treba biti obziran i obazriv prema tom procesu snimanja jer hoćeš da preneseš emociju najbliže tome kako je sam osećaš, i onda je to veoma iscrpan proces“, ističe Nikola.
S obzirom da je Nikolina baza Niš, i da (nadam se) uvek možemo da se ujedinimo u hejtu prema Beogradu, Nikolu sam pitao I šta je to što nišku scenu čini posebnom, ili barem drugačijom.
„Niška scena ima poseban karakter kao što i svaki grad, što se tiče muzike“, kaže Nikola i naravno dodaje da je niška scena uticala i na njegov rad i na rad drugih novih izvođača. On tvrdi da ga je ta scena nekim delom i odgojila, i ističe bendove poput Styptic-a, Bokal-a, i Bohemije kao najveće uticaje, ali dodaje da se pojavio veliki broj novih bendova koji oživljavaju scenu. “Niš za mene ima momenat izražene melanholije i želje da se promeni nešto. To je duh Niša“, zaključuje Nikola.
Kapitalistički poredak zahteva od radnika puko obavljanje svojih poslova, bez ikakve kreativnosti i, samim time, ubija bilo kakvu sreću na poslu i želju za produbljivanjem odnosa u poslovnom okruženju. Tako se i u seriji prikazuje radna okolina kao skoro sterilna, sa par boja, velikim praznim prostorima i beskrajnim belim hodnicima koji naliče lavirintu.
Razmišljanja o gledanju filmova, deljenju iskustava, jugoslovenskom nasleđu i privatizaciji.